Vrlo često sam svjedočio (i još uvijek svjedočim) radovima u kojima su autori za potrebe istraživanja konstruirali vlastiti upitnik ili anketu, te arbitrarno zbrojili odgovore na nekim pitanjima i izrazili ih kao mjeru nekog konstrukta. To je, bez provedbe faktorske analize, statistički, metodološki i znanstveno – neopravdano. Naime, ne mogu se zbrajati odgovori na bilo kojim pitanjima i tretirati ih se kao jedinstveni (tzv. kompozitni) rezultat s kojim se kasnije radi analiza. Faktorska analiza je jedini način na koji može empirijski, znanstveno i objektivno dokazati da se neka pitanja smiju međusobno zbrajati kako bi se kreirala kompozitna varijabla.
Skupine faktorskih analiza
Faktorska analiza je vrlo kompleksna i zahtjeva poštivanje strogih pravila pri prikupljanju podataka. Na predavanjima će se opisivati što je sve potrebno da bi se faktorska analiza uopće mogla provesti i kako se tumače rezultati. Nadalje, postoje dvije osnovne skupine faktorske analize. Kada kreiramo novi mjerni instrument (upitnik ili anketu) tada provodimo eksploratornu faktorsku analizu. Kada želimo potvrditi hoćemo li dobiti isti rezultat (tj. faktorsku strukturu) tog instrumenta na novom uzorku, onda koristimo konfirmatornu faktorsku analizu. Ove dvije inačice polaze od iste logike, ali se razlikuju u namijeni i izvedbi u programima za obradu podataka.
Međutim, suvremenija istraživanja sve više traže preciznije i adekvatnije mjerne instrumente, te se javlja sve veća potreba za provedbom sofisticiranijih analiza kvalitete (tj. valjanosti) upitnika ili mjernih instrumenata u cjelini. Jedna od takvih analiza je provjera mjerne invarijantnosti kojom se, u kratkim crtama, ispituje da li je faktorska struktura nekog upitnika (ili testa) podjednaka na različitim uzorcima. Npr. možemo ispitati da li je opravdano uspoređivati rezultate IQ testa (upitniku zadovoljstva, stavova, itd..) između muških i ženskih ispitanika, pripadnika različitih naroda i kultura, itd…
